Slučajevi iz prakse

Reportaže

 

Biovampirizam

 

Ima ljudi koji vjeruju da im netko magijski oduzima energiju... Još je strašnije upozorenje na opasnost od biovampirizma. Zamislite (govore autori okultnih i magnetskih teorija), postoje ljudi koji ne daju energiju nego ju isisavaju iz drugih... Pojavila se nova skupina vampira koja svoje probavne organe ne opterećuje krvlju žrtve, nego isisavaju energiju, biotok, a to je najsavršenija hrana za vampire.

Mladića, koji se želio osloboditi duhova upitao sam:

— Vjeruješ li u biovampire?

— Vjerujem! Vampiri za mene postoje... Kad čovjek umre, a nije vjerovao da će poslije živjeti u nekom drugom svijetu, on mrtav gleda što je sada: vidi rodbinu koja plače, vidi sebe na krevetu - zbunjen je. Nije vjerovao u Boga, nema ljubavi u njemu i ne može se penjati k nekim duhovnim nivoima. Duhovi na neki način vide našu auru (svjetlost), ona ih privlači - ustvari to je energija kojom se oni hrane.

Znači li da oni ne sišu našu krv već bioenergiju?

—  Da, to je biovampirizam.

— Ako oni isišu našu auru i pozitivne misli s njom, mi ostajemo prazni?

— Da, samim tim mi postajemo vampiri, jer smo negativno nabijeni, i kad dolazimo u blizinu neke osobe, koja je pozitivno nabijena, mi je isišemo i ona se naglo osjeća umornom. Naglasio bih da mi je to on objasnio (a kasnije sam našao u jednoj knjizi i objašnjenje) i ja sam se složio s tim.

Želio sam objasniti rečenicu: "Naglasio bih, da mi je to on objasnio". Mladić osjeća da u njemu živi duh (on) koji nameće svoja mišljenja.

Njegov disocijativni element ličnosti (fragment podsvijesti) je "hranjen" pričama i filmovima strave, potkrijepljen literaturom koja nedovoljno kritički pristupa fenomenu psihe. Tako formirane misli (predrasude - potisnuti magijski oblici ponašanja) formiraju imaginaciju koja u određenim uvjetima (sužene svijesti) može izazvati vizualne, slušne i taktilne halucinacije. One imaju korijen u patološkoj predispoziciji živčanog sustava, ali potrebno je naglasiti da mogu biti i fenomeni koji objektivno postoje i pored toga što im ne pružamo znanstvenu promociju.

Čovjek može imaginacijom pokrenuti energiju koja će formirati psihokinetički impuls ( PK ) i pripremiti čudesne senzacije osjetilima – iznenađujući razum (svijest).

Veoma je interesantno  da ljude koji nas opterećuju poistovjećujemo s vampirima - za njih kažemo da nam sišu krv, iscrpljuju, oduzimaju energiju.

Opsjednutost vragom

Uvenuli listovi - nošeni vjetrom i kišom – otplesali su posljednji ples. Prizor u aleji divljih kestenova pobudio je misao o promjenljivosti prirode, jesen - kiša... i promjenljivosti čovjeka: rađanje, starenje, umiranje.

Djeca, ponesena maštom, kišu prihvaćaju kao druga u igri, a zaljubljenike kišne kapi potiču na ljubav, dok oni koji umiru kišu doživljavaju kao plač duše.

Osjetio sam tjeskobnost. "Ne, ne smijem se predati asocijacijama, moram na vrijeme stići bolesnoj majci. Koračao sam hodnikom ortopedskog odjela i pogledom tražio broj sobe. Na vratima sam ugledao medicinsku sestru, htjela se osmjehnuti, ali u isti tren osmijeh se ugasio." "Budite hrabri! Vašoj majci nije dobro, ali nadajmo se da će biti bolje", izgovorila je tiho i ubrzo utonula u sivilo hodnika. Stres je pokrenuo bujicu funkcionalnih simptoma, prepoznatljivih u uvjetima psihičke napetosti.

Miris sobe, pogledi pacijentica, ten njihova lica, podražavali su osjećanja kojima sam bio ispunjen pri ulazu u sobu. Pogled mi se zaustavio na krevetu pokraj prozora. Majka je ležala na boku i nije primijetila moj dolazak, ali dodir o rame pokrenuo joj je iscrpljeno tijelo.

Upali obrazi, poluotvorena usta, zamućen pogled, otežano disanje i drhtave ruke oslikavale su život koji odlazi. Pružila je ruku i drhtavim glasom rekla: "Sjedni!" Sjeo sam pokraj nje, lijevom rukom opipavao puls, a dlan desne ruke položio joj na čelo. Tiho sam govorio: "Osjećaš se mirno i opušteno." Pokušao sam snagom sugestije povratiti joj izgubljenu snagu: osjetila se mirnijom i tihim glasom rekla:

"... Ti znaš da sam uvijek bila protiv tvojih zanimanja za hipnozu, spiritizam, magiju... Bojala sam se da si OPSJEDNUT VRAGOM i da te on tjera na bavljenje tim silama..."

Drugi dan ujutro probudio me telefonski poziv: "Ovdje bolnica!... Vaša majka je umrla...". Istu večer osjetio sam njenu duhovnu prisutnost: sjedila je pokraj mene na krevetu. Šok! Na trenutak sam se našao u četvrtoj dimenziji...

Događaj koji sam doživio te večeri potakao me na asocijaciju o ranijim susretima s duhovima.

Kao šesnaestogodišnji mladić, srednjoškolac, bio sam smješten u učeničkom domu.

            Sjećam se, padala je kiša, gromovi su tutnjili, a blijedoplava svjetlost  s vremena na vrijeme osvjetljavala je zidove spavaonice. Dežurni odgajatelj ugasio je svjetlo poželivši svima laku noć. Sanjam bratovu smrt: probudio me osjećaj straha. Pogledam sat: jedan i trideset pet minuta. Rano ujutro dobio sam telegram, koji je potvrdio bratovu smrt... a vrijeme smrti u potpunosti se podudaralo s vremenom sna. Pravi strah od duhova doživio sam za vrijeme "podmetnutog duha" na spiritističkoj seansi.

Gospođa Marija - u prisustvu Marka, njenog sina i mog školskog kolege, zamolila me da pozovem duh njenog pokojnog supruga. Tijekom rituala spiritističke seanse vješto sam u vodu ubacio zrnce hipermangana i voda je "zakrvarila". Nastala je panika. Nisam smio otkriti varku: "prljavu" igru odigrao sam do kraja. Taj događaj ostao bi za humoristično prepričavanje u krugu prijatelja da se nije dogodio fenomen koji mi je utjerao strah u kosti. Naime, krenuo sam s Markom na spavanje, spavali smo u jednoj sobici na katu do koje se dolazilo preko stepeništa s bočne strane kuće. Nije prošlo ni nekoliko minuta kada smo jasno i pri punoj svijesti na stubištu začuli korake. Marko je problijedio i stisnuo se uz mene. Na vratima su "odzvonila" tri snažna udarca. Odvažno sam krenuo prema vratima, otvorio ih, ali u malom predsoblju nisam vidio nikoga osim siluete namještaja. Upalio sam svjetlo na stubištu, ali nigdje nešto prepoznatljivo... Osjetio sam strah. Varaju li me osjetila ili je moje šesto čulo registriralo astralnu projekciju oslobođenog duha?

Proricanje budućnosti

         Nada, žena osrednjih godina, skladnih linija tijela, profinjenih crta lica, krhka i nježna, utonula je u jastučiće omiljenog kauča. Njene misli lebdjele su na krilima mašte. Prepuštena trenucima usamljenosti razmišljala je o lijepim danima (što su prošli) i o neizvjesnosti budućnosti.

            Strepnja: "Što će biti, voli li me još uvijek?" Sumnja je prekrila njenu prirođenu veselost jer on, koji je treperio u njenoj blizini željan njene pažnje i dodira, sada poput neznanca otuđeno sjedi u fotelji, gušeći se u dimu cigareta i ispijajući čašicu viskija s ledom...

            "Gorke li sudbine", promrmlja sama za sebe. "Ne, ne smijem misliti o tome! - Večeras ću nazvati mamu i s njom popričati, zar da joj kažem što se događa sa mnom? Tako zanesena u misli okretala je stranice nekog ženskog časopisa i naišla na broj koji - na telefonski poziv - otkriva sudbinu. "Da pozovem? Ali to je Amerika!", načas se sustezala, a zatim kao opčinjena okrenula telefonski broj. Za nekoliko trenutaka javio se ugodan glas, ali ne na engleskom, već na hrvatskom jeziku.

            Poruka fascinira: njene želje kao da su telepatski očitane. Nakon nekoliko minuta glas s one strane Atlantika poželi joj mnogo sreće uz preporuku da se opusti uz glazbu iz njihovog studija. U tom trenu osjeti buđenje iz zanesenosti - spusti slušalicu i pomisli: "Što sam učinila? Koliko će me koštati to proricanje budućnosti?" Proročanstvo se ubrzo istopilo. Došao je suprug i potpuno hladnim i odmjerenim glasom rekao: "Za Novu godinu neću biti kod kuće!". Nada je Novu godinu dočekala sama.

 

Impotencija i podsvijest

            Pred nekoliko godina  posjetio me mladić koji mi se obratio riječima: "Profesore, molim vas, imam problem kojeg se ne mogu riješiti i molim vas za pomoć." "O kakvom je problemu riječ?" "Ja sam impotentan!" "Tvoj problem pripada  domeni psihijatrije i kliničke psihologije. Obrati im se i oni će ti pomoći." "To sam već učinio", odgovorio je, "ali bezuspješno."
             Bio sam u neugodnoj situaciji. Ja nisam liječnik ni klinički psiholog nego pedagog, a on student kojem je potrebna psihološka obrada i pedagoška podrška. Cjelinu ne smijemo dijeliti i u dijelovima liječiti! Znao sam da mu tehnikom hipnoze (hipnoanalize) mogu pomoći te sam se na to odlučio.

            U tehniku hipnoanalize ukomponirao sam stupanj površinske hipnoze (dubinsku relaksaciju), vizualizaciju i slobodne asocijacije.

            Objasnio sam tehniku i mehanizam hipnoanalize, kao i rezultate koje možemo očekivati.

            Problem mladića bio je nemogućnost intimnog odnosa s djevojkom. U svim kontaktima s djevojkama uvijek se pitao jesu li imale dečka. Ukoliko bi odgovarale potvrdno, osjećao se napeto i nesigurno; ako bi odgovorile da nisu, sumnjao je u njihovu iskrenost i napetost ga nije napuštala jer je bila podržavana strahom od neuspjeha koji je uvjetovao simptom koji je podržavao napetost. Tako nastaje začarani krug u kojem se nalazi neurotičar. 

            "Mogli bismo započeti! Uvest ću vas u stanje duboke relaksacije, vi ćete mi tada trideset minuta govoriti samo o majci." Mladić se uznemirio. "Što da govorim o majci pola sata, o njoj mogu sve ispričati za deset minuta." "Ako ne budeš imao nikakve asocijacije, ti možeš i šutjeti pola sata", odgovorio sam. Nadalje sam objasnio da svoje asocijacije poprati vizualizacijom i da se prepusti unutarnjim osjećajima te da ih slobodno manifestira kroz govor, reakcijom tijela, psihičkim osjećajem izraženim u emocijama žalosti ili radost.

            Mladić je legao na kauč, udobno se smjestio, nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. Bio je spreman da se prepusti utjecaju sugestije koja ga je trebala uvesti u relaksaciju. Po ritmu disanja i opuštenosti mišića lica moglo se zaključiti da se mladić nalazi u stanju duboke relaksacije. Pet minuta je šutio, a zatim je smirenim glasom govorio o majci. To su bile informacije koje bi se mogle iznijeti i u stanju normalne (budne) svijesti. Sadržaj informacija odnosio se na opće elemente o opisu i karakteristikama majke i u njima nije bilo nikakvih indikacija koje bi ukazivale na konflikt s majkom. Monolog je trajao otprilike osam minuta, a zatim je uslijedilo zatišje koje je trajalo pet minuta. Tijelo je počelo drhtati, grč lica je ukazivao da je u slobodnim asocijacijama naišao na događaj koji je uzbudio, do tada mirne, tokove misli. Kroz jecaj, isprekidanim glasom, počeo je govoriti:

            "Vidim i osjećam događaj koji sam proživio u jedanaestoj godini. Majka za šankom poslužuje dva pijana gosta, a jedan od njih govori mojoj majci:  „Gospođo, tako ste dražesni, da li biste nas mogli poslužiti još nečim osim pićem?" Majka se smiješi. Ne mogu to podnijeti, to je strašno! Bježim u svoju sobu na katu, zatvaram se i plačem. Da sam odrastao, prebio bi ih. Zašto se majka smiješila? Ne mogu joj to oprostiti! Ja volim majku i ne želim je dijeliti." Reakcija organizma bila je toliko jaka  da se moglo zaključiti da je određeni događaj bio izuzetno značajan za formiranje simptoma. Ostale informacije koje je iznosio nisu imale veći značaj za analizu. Psihotonične reakcije trajale su oko deset minuta, zatim se smirio. Sugerirao sam da se sada osjeća mirnije i da ćemo početi s buđenjem.

            Analiza njegovih reakcija kaže da je sadržaj osjećanja u konfliktnoj situaciji bio potisnut u podsvijest, ali djelovanje iz podsvijesti imalo je utjecaja na formiranje simptoma (impotencije).

         Gosti koje je posluživala njegova majka bili su dečki djevojaka, a djevojke su bile njegova majka koju je trebalo kazniti. Impotencija je simptom samokažnjavanja. Kaznio je sebe da ne bi povrijedio majku (djevojke). Dogovorili smo se za sadržaj sugestija koje ćemo snimiti na magnetofonsku traku (autohipnoza) i koje će omogućiti da se oslobodi negativnih predodžbi iz podsvijesti.

            Mladić je prihvatio analizu. U njoj je pronašao ključ svojih problema i oslobodio se misli koje mu je govorio "unutarnji glas": "Ti nećeš uspjeti!" Predodžba da će uspjeti bila je sada jača i poništila je osjećaj nemoći koji je podržavao autosugestijom. Nakon nekoliko mje seci susreo sam ga, a njegov osmijeh na licu i riječi: "Uspio sam", bile su dovoljne da zaključim da više nema problema.

Kako ste provodili autogeni trening i jeste li osjećali kakve poteškoće tijekom trajanja tretmana?

            — Autogeni trening provodila sam uvečer prije spavanja. .... potpuno se smirim i - kada sam svjesna samo ritmičkog rada organizma - sugeriram da ne želim jesti kaloričnu hranu s puno škroba - hranu koja deblja. Preko dana se čudim kako više ne volim razne poslastice. U vrijeme kad sam ranije uzimala obroke - i sada osjetim glad, ali, međutim, i samo malo hrane dovoljno mi je da glad nestane. Unatoč smanjenim obrocima osjećam se vrlo dobro, a krvni tlak i krvna slika su uredni. Nisam više troma, osjećam se kao prije 10 godina, a radim s elanom i samopouzdanjem.

 

Što mislite o modificiranom autogenom treningu?

            — Smatram da je to vrlo dobar, najjednostavniji i najbezbolniji način skidanja suvišnih kilograma. Ne gubi se vrijeme, nema materijalnih izdataka, a pored toga se ne iscrpljuje.

 

Autohipnoza rješava mucanje

 

Duboka relaksacija, primijenjeni elementi autogenog treninga i hipnoze. Iz autogenog treninga primijenio sam predvježbu, prvu, treću i šestu vježbu. Iz hipnoze: sugestiju umora i pospanosti. U fazi pasivne koncentracije, kada je mozak “ prazan “, Ivica započinje s vizualizacijom prve situacije u hijerarhijskom nizu. Sebe zamišlja i vidi kako pjeva, a ja po psihotoničnim reakcijama mišića lica  pratim njegove reakcije u emocionalnim doživljajima. Kad je nastupila vizualizacija. Ivica meditira nad dobivenom slikom i nakon 10 do 15 sekundi sebi sugerira da je miran, opušten, takoreći vide sebe istovremeno kako uspješno savladava stresnu situaciju - taj proces pozitivne identifikacije produbljuje model pozitivne sugestije, te one postaju djelotvornije. Pozitivnu sliku o sebi i situaciji  Ivica projicira u budućnost i tad nastupa formiranje posthipnotičke akcije (radnje): vidi sebe kako reagira u praksi: Kad je osjetio da vlada situacijom i govori sigurnije, nastoji tu sliku spontano zadržati tri do pet minuta, a zatim započinjem sugestijama za buđenje. Ivica ne spava da bi se morao probuditi, jer to nije dublji stupanj hipnoze, te je dovoljno sugerirati da je njegovo čelo svježije, i da je spreman za svaku daljnju aktivnost, koja slijedi poslije vježbe.

          Više nisam depresivna

Službenica s dijagnozom depresije bila je razočarana u klasičnu i alternativnu medicinu budući da nisu rješavale njene konflikte. S problemima u obitelji i na radnom mjestu više se nije mogla boriti...

            — Kada ste osjetili prve simptome i kako su se oni kod vas manifestirali?

            — Prvi simptomi nastali su prije 15 godina, pratio ih je osjećaj tuge, bezvoljnosti i nesigurnosti.

            — Koju dijagnozu je postavio liječnik?

            — Prva dijagnoza je bila neuroza, zatim psihoneuroza, a treća je depresija. Lijekovi mi nisu pomogli — pokušala sam s bioenergijom, ali poboljšanje je bilo kratkotrajno...

            — Kada ste saznali za liječenje neurotskih simptoma relaksacijom?

            — Godine 1988. saznala sam za autogeni trening i za vas — odlučila sam  pokušati...

            — Jeste li, u početku terapije, imali povjerenja u autogeni trening?

            — U početku sam bila skeptična, ali nakon nekoliko seansi osjetila sam poboljšanje: počela je popuštati napetost i lakše sam disala. Prestala sam piti lijekove, na ulici više nisam bila nesigurna i sada lakše susrećem ljude i tražim s njima kontakte.

            — Uputio sam vas vašem liječniku. Što je rekao?

            — Prihvaćena je solucija i psihijatar je rekao da mogu nastaviti s autogenim treningom, a da postepeno smanjujem sedative. Smatram da je suradnja klasične medicine i psihoterapije i vježbi relaksacije važan element u ozdravljenju i da jedno bez drugoga ne daje dobre rezultate.

        Terapija je završila: kako se osjećate?

            — Puno bolje! — Sigurnija sam u sebe. Smanjio se osjećaj straha, lakše komuniciram s ljudima. Pronalazim u sebi snage koje sam izgubila.

— Smatrate da je permanentan rad na sebi — jedini način da bi se čovjek mogao osjećati zdravim i sigurnim?

            — Svakako da je to neophodno — da bih ponovo otkrila stare vrijednosti i pronašla nove. Osnova je u tome da čovjek spozna samog sebe, uzroke strahova i da kroz tehniku relaksacije, primjerenih razgovora i određenom literaturom spozna nove vrijednosti, zauzme druge stavove - jednom riječju, dolazi do spoznaje da su svi problemi njegovi problemi i da ih uz suradnju s terapeutom mora rješavati.                            

Posljedice nedostatka ljubavi

            Simptom noćnog mokrenja je u većem broju slučajeva psihogene prirode. Pojavljuje se kod djece koja se osjećaju zapostavljena i nedovoljno voljena, a može se pojaviti i kao posljedica rivaliteta djeteta prema ostaloj djeci i obitelji ili kao manifestacija pasivnog otpora prema roditelju.

            Dijete — opterećeno simptomom noćnog mokrenja ima neodoljivu potrebu za naklonošću i potporom. Kad se promijene uvjeti koji su uvjetovali mokrenje (pružanje ljubavi i sigurnosti), dijete može tu naviku zadržati kao uvjetni refleks još dugo vremena.

           Neki autori misle da djetetu treba u hipnozi sugerirati, odnosno objasniti psihološke osnove njegovog simptoma, a zatim da se odgovarajućim sugestijama i posthipnotičkom akcijom dijete oslobodi simptoma. Smatram da roditelji moraju promijeniti ponašanje prema sebi i prema djetetu, a poslije možemo prijeći na terapiju hipnozom. Najpovoljnija je tehnika hipnoze u snu, putem koje ćemo ugasiti uvjetni refleks i pobuditi motivaciju da se oslobodi simptoma te pružiti sigurnost da se oslobodi straha od gubitka majke koja je u najvećem broju uzrok nastanka simptoma.          

          Primjer: Jedna rastavljena majka zatražila je pomoć za petogodišnjeg sina. Dijete je proživjelo mnogo stresova dok je živjelo s majkom i ocem, a imalo je tri godine kada su se roditelji rastali: od tada je počelo mokriti u krevet. Mokrio je uvijek oko pola noći te je majka bila prisiljena napuštati društvo i dolaziti kući, probuditi dijete i odvesti ga u nužnik...

            Obrazložio sam majci da hipnoza ne može ukloniti problem jer simptom može biti zamijenjen drugim simptomom, još težim od noćnog mokrenja. Djetetu je potreban taj simptom jer njime primorava majku da bude prisutna: da mu posveti pažnju.

            Putovi su sudbine različiti, ali često puta izlaz ne ovisi o nama, o našim svjesnim željama, već od podsvijesti..Greške se ne nasljeđuju samo genetskom strukturom, već i usvajanjem obrazaca ponašanja kojeg su u nas ugradili roditelji: slika majke živi u nama htjeli mi to ili ne. Onaj tko ima lošu sliku o majci, mogao bi biti i loše sudbine...

 

Odašiljanje bioenergije telepatskim putem

         Dijagnoza: psihogeni torticolis - neurološki, ortopedski i kineziterapeutski tretman nije dao nikakve rezultate: pacijent je upućen  psihijatru koji je dao dijagnozu psihogeni torticolis, a liječenje nije pokazalo pozitivan rezultat. Došao je k meni s nadom da ću ja naći rješenje za njegov simptom.

           Pristupio sam terapijom autogenim treningom i masažom, a terapija je sporo, ali uspješno napredovala. Subjekt je, međutim, bio informiran da uspješno liječim bioenergijom i hipnozom i to je bio motiv njegova dolaska. Želio je da primijenim hipnozu i da mu telepatski prenesem bioenergiju. Rekao sam: "Ni jedno ni drugo nije vam potrebno — autogeni trening oslobodit će vas psihičke napetosti koja podržava vaš simptom." Subjekt je bio uporan: "Molim vas, dajte mi bioenergiju i prenesite mi je telepatski: osjećam i znam da vi to možete." Rekao sam: "Dobro, kad ste toliko uporni, učinit ću što želite, iako mi to više liči na magiju, nego na zdrav pristup kojim smo započeli." "Recite mi dan i sat odašiljanja bioenergije kako bih bio spreman da je prihvatim." Rekao sam: "Dan je nedjelja, a sat vam ne smijem reći jer bi se u tom slučaju radilo o vašoj autosugestiji, a ne o stvarnom prijenosu. Vi ćete u toku dana sigurno osjetiti djelovanje bioenergije koja će biti prenesena mentalnom energijom."

Čovjek je otišao, a meni ni na kraj pameti nije bilo da trošim energiju na koncentraciju niti da mentalnom sugestijom prenosim bioenergiju. Vikend sam proveo ne misleći na psihogeni torticolis.

          Kad se pojavio naš subjekt nasmiješena lica s uspravnim vratom (psihogeni torticolis nestao — kao rukom oduzet!), izgovorio je: "Jeste li jučer točno u trinaest sati mislili na mene i uputili mi bioenergiju?" "Da! To je bio težak prijenos, upravo sam u to vrijeme ležao na kauču i bio koncentriran na vas. Poslije toga bio sam umoran: cijeli dan sam morao odmarati. Jeste li zadovoljni prijenosom i rezultatom?" "Svakako", odgovorio je bez mnogo razmišljanja.

       Ta seansa je protekla u razgovoru o općim stvarima. Subjekt je pomislio: „ Došao sam u prave ruke!“ A ja sam mislio kako sam sebi mogao dozvoliti da radim ono — protiv čega se borim kroz tisak, predavanja i pisanje knjiga. Na kraju sam mu priznao svoju dobronamjernu laž i rekao: "Oprostite, ja sam učinio eksperiment. Želio sam ispitati snagu vaše autosugestije — autohipnoze..." "Ne vjerujem. Ja sam tako dobro osjetio i siguran sam da je to bila vaša energija!" "Ne razmišljajte tako! Pokazat ću vam eksperiment koji će ukazati da je energija u vama i da je vi možete koristiti ako je usmjerite prema sebi... Stanite mirno! Opustite ramena i sad zamislite da vaš vrat ide na stranu koju vi želite, ja vam neću sugerirati stranu, i vidjet ćete što će se dogoditi." Subjekt je počeo okretati glavu u pravcu one strane koju je zamislio. Bio je iznenađen: "Zar je to moguće? Glava se sama od sebe okreće." "Vjerovali ili ne, vaša vas je energija snagom imaginacije (vjere - predodžbe) dovela do samoizlječenja."

       Subjekt je došao na sljedeću seansu neraspoložen, a njegov vrat je bio onoliko iskrivljen (torticolis) koliko i prvog dana kada je zatražio odašiljanje bioenergije. Rekao je:“ Vi niste diplomirani bioenergetičar“. Pomislio sam, da sam čovjeka pustio da vjeruje u telepatski prijenos bioenergije, njegov bi tirticolis bio izliječen...