O meni

 

 

Iz recenzija izdanih knjiga, te intervjua u tisku, na radiju i televiziji, mogu se oblikovati dojmovi o mom radu koji su subjektivni i ovise o upućenosti čitatelja u fenomene psihe koji učestvuju u iscjeljenju (hipnoza, autogeni trening, bioenergija, izvanosjetilna zapažanja (parapsihološki fenomeni), telepatija, vidovitost, telekineza…).

          Rođen na Sušaku 1935. godine. Osnovnu školu pohađao za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije njega.

Dječja radoznalost poticala je maštu na prve pokušaje da proniknem u tajne fenomene psihe koje iz neznanja i straha formiraju misao o svemoći pojedinaca koju imaju natprirodne moći i mogu nanijeti zlo (crna magija), ali i pojedinaca koji nas mogu osloboditi od zla (bijela magija).

            Do smrti oca (1943.godine) bio sam discipliniran više zbog straha od oca nego zbog dječje prirode koja sobom donosi sve ono što se događa u dječjoj psihi. Po smrti oca našao sam se na ulici i gubio u gomili vršnjaka koje bi danas nazvali huliganima. Prvi počeci socijalizacije u kojoj disciplina ima značajnu ulogu za uspješan ishod bilo u kojoj djelatnosti, bio je upis u gimnastički klub. Zavolio sam vježbe na spravama, ali disciplina i točnost nisu mi bile vrline. Trener me često nije pustio na sat ako bi zakasnio samo par minuta, a jednom mi je zaprijetio da će me ispisati iz kluba. Po prvi puta je emocija, ljubav prema vježbi, pobijedila loše navike stečene na ulici na kojoj nisu vladale osobine dobrog ponašanja, a disciplinu je provodio onaj tko je bio jači u rukama, a ne u glavi.

            Vremenom sam napredovao u vježbama i bio postavljen za prednjaka (to je vježbač koji vodi sedam do deset vježbača vršnjaka, uči ih vještini savladavanja prepreke pri izvođenju vježbe i asistira, to jest, sprječava teže povrede prilikom vježbanja). U tom vremenu do polaska u srednju školu, susreo sam se s prvim fenomenima psihe koje sam poslije prepoznao u snazi sugestije (hipnoze) i bioenergije. Pri nezgodnom padu vježbača postavio bih ruku na mjesto bola i dodao sugestiju: “ Eto vidiš, sada te ništa ne boli!“ I doista, mnogi su osjetili olakšanje već nakon par minuta. Naravno, to sam ponavljao na stotine puta, ali u mojoj spoznaji nije se dalo naslutiti fenomen sugestije i bioenergijje.

            Značajan utjecaj na maštu imale su i bajke koje sam gledao u filmovima.  To je prvi snažan poticaj u vjerovanje u paranormalno.

 

           

            Drugo razdoblje u mom zanimanju za paranormalno započinje upisom u srednju školu. Po završetku osnovne škole brat je obolio od tuberkuloze pluća. Da bi me zaštitili od zaraze, upisali su me u srednju poljoprivrednu školu u Poreču.

            Doživio sam nešto neobično u trenutku bratove smrti:

¸           Padala je kiša, gromovi su tutnjili, a blijedoplava svjetlost s vremena na vrijeme osvjetljavala je zidove spavaonice. Dežurni odgajatelj ugasio je svjetlo i poželio nam laku noć. Sanjam bratovu smrt… probudio sam se s osjećajem straha. Pogledam na sat: jedan i trideset pet minuta. Rano ujutro dobio sam telegram koji je potvrdio bratovu smrt, a vrijeme smrti u potpunosti se podudaralo s vremenom sna.

            U tom razdoblju čitao sam o mađioničarskim vještinama - kako hipnotizirati, i nastojao realizirati teoriju u praksu.

            Insert opisan u poglavlju „Hipnoza“:

            „...Ne izmišljam, doista sam osjetio uzbuđenje pri hipnotiziranju prijatelja -  koncentracijom misli i pokretima ruku (magnetskim pasovima) bez ijedne progovorene riječi. Prijatelj je mirno zaklopio oči, opustio glavu na lijevo rame i usnuo poput djeteta koje osluškuje tople i nježne tonove uspavanke. Oduševljenje i strah od nepoznate sile ispunila su osjetila čarolijama.“

          Godine 1957. upisao sam Višu pedagošku školu u Zagrebu, predmete biologiju i tjelesni odgoj.

            Bio sam zainteresiran za studij – biologija mi je bila bliža radi završene poljo -privredne škole, a tjelesni je uvijek bio u tijelu i duši. Imao sam sreću što sam kupio knjigu dr. Karla Marchesia „TAJNA ČOVJEČJE DUŠE“ koja na kritičan i znanstven način pristupa objašnjenju parapsiholoških fenomena.

            Nisam bio zadovoljan sa znanjem koje je pružala redovna literatura iz predmeta psihologije, sociologije i pedagogije, te sam za određene predmete pronalazio dodatnu literaturu. Razmišljaoi sam: što se to događa u mozgu, kako on radi, kako poboljšati rezultat u učenju i vladanju, kako djelovati na ljude da savladaju poteškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu, posebno u procesu učenja.

            Za dobrovoljan rad u školskom vrtu dobio sam kao nagradu knjigu S. Freuda „Uvod u psihoanalizu“. Profesori su  mi umjesto knjige koja opisuje radove u školskom vrtu poklonili knjigu o psihoanalizi. Proširio sam znanje iz hipnoze. Iz šarlatanstva sam postepeno prelazio u ozbiljniji, znanstveniji pristup - zanimala me je autohipnoza, a o autogenom treningu se tada nije pisalo, niti se moglo doći do literature. Iz zabave sam znao hipnotizirati kolege. Diplomirao sam 1966.

 

         

            Nakon studija radio sam kao nastavnik tjelesnog odgoja u osnovnoj školi. Osim radnih obveza u školi, uspješno sam vodio odbojkaške ekipe, pohađao dodatna usavršavanja na Badiji, poznatom sportskom centru. Počeo sam držati prva javna predavanja iz područja hipnoze i o meni su se počele pisati prve reportaže. Želio sam napredovati u pozivu, te sam 1966. godine upisao DIF (Državni institut za fiskulturu) u Ljubljani. Imao sam poteškoća s jezikom, ali sam uspio polagati uspješno ispite. Na posljednjem  ispitu treće godine iz biomehanike, profesor me vraćao tri puta. Nikada od završene srednje škole nisam bio vraćen na ponavljanje ispita, tim više što sam na VPŠ imao vrlo dobre uspjehe iz svih predmeta. Profesor mi je prigovarao zašto se nisam upisao u Zagrebu, nije ni jednu riječ sa mnom htio govoriti na hrvatskom. Htio sam napustiti fakultet, ali sam bio uporan i četvrti puta sam dobio dovoljan (2), iako su ocjene bile od 5 do 10. Nakon ispita zahvalio sam profesoru i rekao: „Zahvaljujući vašem nekorektnom odnosu, napuštam studij.“

            Od 1966. do 1976. godine, kada sam upisao Fakultet industrijske pedagogije  (Pedagoški fakultet), održavao sam predavanja po osnovnim i srednjim školama iz područja utjecaja sugestije (hipnoze) u procesu odgoja i obrazovanja. Započeo sam pisati u “Narodnom zdravstvenom listu“. To je bio poticaj za daljnje usavršavanje na području fenomena psihe, tim više što je glavni urednik bio doktor i što je list bio dostupan svim liječničkim ordinacijama. Održani su prvi intervjui na radio stanici Rijeka, objavljeni prvi članci u Novom i Večernjem listu. U to sam vrijeme od jedne klijentice čuo za autogeni trening (iz jednih je njemačkih novina prevela članak o autogenom treningu). Uvidio sam da je to ustvari autohipnoza, jer se pomoću vježbi opuštanja dolazi u hipnotičko stanje koje se postiže autosugestijom. Počeo sam primjenjivati autogeni trening jer je on u svijesti čovjeka mnogo bliži od hipnoze. Osobe koje ne znaju o mehanizmu djelovanja sugestije (hipnoze), smatraju je opasnom, a neki misle da je vrag u to umetnuo prste.

            Želim opisati jednu anegdotu iz 1976. godine kada sam upisao fakultet. Na putovanju iz Zagreba u Rijeku bio sam u kupeu s prof. dr. Z. Zvonarevićem, priznatim i poznatim psihologom koji je bio predavač na fakultetu koji ću početi pohađati na jesen. Tijekom razgovora pričali smo o psihologiji, mojim interesima za studij. Pri kraju putovanj rekao e: „ Kolega, vi ste kod mene već položili ispit. Kada dođete na ispit, nećemo pričati što znate iz predmeta već ćemo naći neku temu iz psihologije koja će nam biti interesantna. I doista, na ispitu iz psihologije, profesor nije zaboravio na obećanje, već je rekao: „ Recite mi, molim vas, a to je vaše područje, da li bi iskaz u hipnozi bio valjan na sudskom procesu?“.  „Ne.“ Odgovorio sam. „Hipnoza i detektor laži mogu biti dodatna metoda u istrazi, jer subjekt u stanju stresa može neurovegetativno reagirati iz straha, pa tako biti i osumnjičen iako nije krivac. To detektor ne može otkriti. On bilježi reakciju na podražaj, a ne može provesti analizu. U hipnozi disocijativni impuls iz podsvijesti može iskriviti sliku doživljaja i navesti ispitivača na pogrešan zaključak.“

Studij je proširio vidokrug mojih spoznaja.

Diplomirao sam 1979. godine s vrlo dobrim uspjehom.

            Tijekom izvanrednog studija održavao sam predavanja. Osim u školama, predavao sam u Mjesnim zajednicama i drugim društvenim organizacijama. Uključen sam u tim predavača iz psihologije sporta u nogometu. Za trenerski poziv kandidati su osim stručnih predmeta koji se odnose na nogomet, morali polagati i teoretske ispite, a jedan od njih bila je i psihologija sporta. Imao sam predavanja i praktične vježbe iz autogenog treninga za nogometne klubove, između ostalih za klubove NK Rijeka i Orijent. Učestvovao sam i na kongresu nogometnih klubova Jugoslavije u Opatiji, gdje sam upoznao profesora Stefanovića, psihologa iz Beograda koji je bio zainteresiran za područje autogenog treninga. U to je vrijeme na tom području radio poznati poljski sportski psiholog Ratkijević koji je tehniku AT radio sa svim klubovima u Jugoslaviji.

            Godine 1986. upisao sam magisterij iz pedagogije na kojem sam na zadnjem kolokviju iz statistike pred polaganje posljednjeg ispita iz metodologije za upis u treći semestar pao i izgubio pravo na studij, odnosno nastavak magisterija. To je bila sreća u nesreći. Da sam završio magisterij, imao bih nešto veća primanja, ali nikada ne bih pisao knjige, otvorio agenciju i radio ono što me je zanimalo od osnovne škole do završetka studija.

            Želio sam pisati knjige, ali to nije novinski članak, tu je potrebno mnogo više znanja (ne samo teoretskog) iz područja kojeg želim pisati, već kako to prenijeti da bude interesantno i prihvatljivo za širi krug ljudi.

            Sjećam se svog prvog članka u marketinškom listu BURZA. Urednik i vlasnik lista rekao mi je: „To što si napisao je za fakultetski obrazovane ljude. Napiši to isto, a da bude jasno i čistaču ulica.“ To je bio izazov! Također sam pisao za marketinški list BUTIGU.

            Objavio sam prvu knjigu 1989. godine: „Uvod u alternativnu medicinu“. Do godine 1990. izdao sam knjigu „Hipnoza, medicina i iscjelitelji“, godine 1992. „Parapsihološki fenomeni“ te godine 1994. „Hipnoza i parapsihološki fenomeni“

            Godine 1994. sam otvorio agenciju za psihoterapiju pod nazivom „Psi“. To je 23. slovo grčke abecede, a odnosi se na granično područje znanosti.

            Bio sam gost u tv emisijama HRT – a Globalno sjrelo,. Kanalu RI.,  RI, TV  i TV.Nova

 

            Nastavio sam s učenjem i pisanjem. Pripremio drugo izdanje knjiga „ Hipnoza i parapsihološki fenomeni i „Parapsihološki fenomeni“. Započeo pisati knjigu „ Robovi podsvijesti – Zona summraka“